Vruća voda se može smrznuti prije hladne vode! - Mpembin efekt
Sposobnost vruće vode da se smrzne brže od hladne vode se čini protu-intuitivna jer se čini da vruća voda prvo mora postati hladna voda i zbog toga će vrijeme potrebno za to uvijek odgoditi njeno smrzavanje u odnosu na hladnu vodu. Međutim, eksperimenti pokazuju da vruća voda (npr. 90°C) može često (ali ne uvijek) smrznuti brže nego ista količina hladne vode (npr. 18°C) u ostalim identičnim uvjetima. Ova spoznaja bila je poznata i Aritostelu u 4. stoljeću prije Krista, ali je znanstvenoj zajednici na nju ukazao tek Erasto Mpemba (Tanzanija) koji je odbio vjerovati vlastitom dokazu, ili nevjerničkoj poruzi, da može smrznuti sladoled brže ako ga prethodno zagrije.
Nekoliko je objašnjenja dano, ali najvjerojatnije je da je stupanj superhlađenja veći, u određenim uvjetima, u početno hladnoj vodi nego u početno vrućoj vodi. Izgleda da početno vruća voda smrzava na višoj temperaturi (manje superhlađenje), ali je zato u ledu manje čvrste faze, a više zarobljene tekuće vode. Početno hladna voda se smrzava na nižoj temperaturi u led koji ima više čvrste faze sa vrlo malo zarobljene tekuće vode; niža temperatura uzrokuje intenzivnu kristalizaciju i brži rast kristala. Ako se temperatura smrzavanja drži na oko -6°C tada je vjerojatnije da će se početno vruća voda prva smrznuti. Ako je hlađenje kontinuirano, ta će se početno hladna voda uvijek prva smrznuti.
Autor: mornar
Neki najutjecajniji ljudi u psihodeličnim učenjima
Ovo je mala lista ljudi koji se najčešće spominju nakon riječi psihodelično. Ovaj opis se temelji na mojim osobnim spoznajama i u nekim detaljima može biti pogrešan, ako smatrate da nešto nije istinito, ili pogrešno slobodno komentirajte. Ako znate za još ljudi čija djela, i život zrače psihodeličnim molim vas da napišete :)
Albert Hofmann
Često zvan ocem LSD-a, Hofmann je glavni krivac za veliku psihodeličnu krizu koja je u šestesetima potresla svijet. Otkrićem te supstance, te kasnije njenom mahnitom distribucijom i konzumacijom širokog pučanstva došlo je do nezapamćenog pokreta ljubavi u šesdesetim godinama prošlog stoljeća.
Lysergic Acid je veoma snažna psihoaktivna supstanca koja čovjeka dovodi do ruba ludila, a ponekad ga baca i preko. Nakon što je popularno zvani Acid, i njegova konzumacija izmakla kontroli 1963 u SAD-u je zabranjena, i stavljena u korpu s mnogim drugim drogama.
Iako u početku korišten kao izniman lijek za psihološke probleme, probleme ovisnosti i asocijalizacije od društva, nakon nekontrolirane i opasne konzumacije na širokom tržištu te prvih Bad tripova, pa čak i samoubojstava na A. Hofmanna pao je veliki teret. Teret krivca za taj izum, kojeg do dana današnjeg niti jedan doktor, znanstvenik, teolog ili psihijatar nije usio objasniti. U svom djelu My Problem Child, A. Hofmann objašnjava djelove iz svog života prije i nakon stvaranja te supstance. I sam rastrgan između osjećaja nejasnoće u tome da li se iza acida krije Vrag ili Bog, veoma lucidno objašnjava glavni problem koji je samu supstancu svrstao u zabranjene. Neumjerenost, nekontroliranost i neupućenost ljudi su upravo one stvari zbog kojih je to zabranjeno. Kako su ti problemi jednaki samim glavnim ljudskim problemima, i kako se cijelo društvo trudi informirati i kontrolirati način postojanja te pri tome imaju milijune problema, tako i nada da će se ta supstanca legalizirati izgleda jako blijedo.
Aldous Huxley
Huxley je jedna od osoba koja je medijski exponirana upravo radi A. Hofmannovog otkrića. O njemu ne znam mnogo, ali uskoro planiram čitati, pa ću vam njegov opis dodati kasnije.
Timothy Leary
Iznimno inteligentan i sposoban profesor psihologije na najprestižnijem kampusu u Americi, bio je isto tako i jedna od prvih žrtava acida. Kada je prvi put probao acid on je s njim i zavladao. Slijepo vjerujući da je to odgovor svemu u životu, da je do dar s neba, možda i od samog Boga te žestokim zagovaranjem uporabe, a kasnije i legalizacije te droge on sada slovi kao Apostol LSD-a. U raznim izjavama koje je davao tada, nazire se očiti prijezir prema Vlasti i Moći. Sustavi koji nameću određena pravila su ga smetali, te je po svemu možda i nesvjesno bio jedan od najvećih zagovaratelja Anarhije i bezvlađa.
Prije nego je izbačen, na Harvardu je provodio Acid testove na vlastitim studentima. Zbog prevelike medijske pozornosti koju je time prouzrokovao izbacili su ga s Harvarda. Tada je osnovao Internacionalnu fondaciju za unutarnju slobodu. Živio je nevjerovatan život, više puta je bio zatvaran, bio je pod prismotrom FBI-a, i CIA-e. Zanimljivo je i njegovo ilegalno hapšenje u Afganistanu, državi koja nije imala zakon u izručenju Američkih državljana.
Kada je nakon acida probao psycoglobin, odnosno Magične gljive u Meksiku doživio je mistično iskustvo i shvatio stvari koje je godinama pokušavao objasniti većoj populaciji ljudi. Kako je i sam dosta puta uzimao psihoaktivne supstance, njegov govor i pojava djelovali su s godinama sve manje razumljivo i zbunjujuće. U jednoj vili američkog bogataša dobio je slobodne ruke i novac da nastavi svoje učenje o acidu. Njegove priče su nevjerovatno bolesne i dvoznačne. U svojim intervjuima djeluje upravo onakva osoba protiv kojih se cijelo vrijeme i sam bori. A acid, kao tvar koja prouzrokuje putovanja u vlastitoj glavi često na kraju rezultira i s tim da su demoni s kojim se borite upravo osobine vašeg karaktera i vaše pojave.
Hunter S. Thompson
Isto tako psihodeličan. No o njemu kao o Huxleju malo znam, te ću se naknadno informirati. Po njegovoj noveli snimljen je Strah i prijezir u Las Vegasu. Priča o životu u 60tim godinama. Komentar na tadašnje konzervativno, uštogoljeno i puno predrasuda američko društvo. Kao da se do dana današnjeg išta promijenilo... :)
Carlos Castaneda
Antropolog, pisac, prevarant?
U svojim djelima opisuje susret s meksičkim šamanom don Huanom, i iskustva u svojoj inicijaciji. Djelo Učenja don Huana je prepuno šamanskih rituala, koje je radio u svrhu svog antropološkog istraživanja kao student na UCLA sveučilištu. Na temelju tih radova je dobio svoj doktorat. I dan danas, ljudi s malo razuma zapitat će se koliko su istinite i vjerodostojne njegove priče. Neki su sljedili njegove originalne zapise, ali nisu naišli na nikakve poveznice.
Budući da je samo djelo izašlo u šestesetima upravo prije velike acid krize, i time dobilo nevjerovatnu pozornost jer je upravo u svojim zapisima opisivao među ostalim svoje tripove u svjetove van zemaljskih. No ako zanemarimo paranoju i uhvatimo se samih priča u njima se nazire nevjerovatan sklad i povezanost. Način na koji piše o tom svijetu, i način na koji povezuje vantjelesna iskustva s onim pravim - fizičkim je nevjerovatan.
Kako i sam spominje, droge nisu odgovor već samo oruđe koje se koristi za samospoznaju. Četiri osnovna protivnika su Strah, Jasnoća, Moć i Starost. Sama po sebi vrlo jednostavna, ali nadasve kompleksna protivnika koji svaki šaman (psihonaut), treba pobijediti da bi živio kao Čovjek od znanja. Znanje je samo po sebi nagrada, i prema njemu svatko mora težiti. Prevladavanjem tih protivnika čovjek napokon može živjeti kao Čovjek od znanja, i to svoje znanje nadopunjavati.
Da li je to moguće? To je jako teško, pogotovo u modernom društvu koje teži ka materijalnom. Rijetko kada čovjek vjeruje da se može uopće prkositi današnjim zakonitostima, a kamoli živjeti van njih. Za to je potrebna nevjerovatna snaga i ustrajnost. Zbog svih vanjskih utjecaja vrlo teško je ostati na jednom putu, i doći do kraja. Prilike vrebaju kao pipci, kao krakovi hobotnice na svakom kantunu u životu, i ponekad čovjek uopće nije svjestan da li je bio ometen od strane prilike. Kako se zauzeti i dovršiti ono u što vjeruješ, a da pri tom ne izgubi smisao, da ne izgubi onaj početni entuzijazam i strast koja je čovjeka natjerala da se tome posveti. Odgovor na to pitanje je iznimno težak, jer ovisi o nevjerovatnom broju faktora koji su opet potpuno različiti za svakog čovjeka. Nitko drugome ne može reći točno što je za njega najbolje, pa tako ni ovi ljudi koje sam ovdje naveo. Oni su samo drugačiji, i njih je povjest, ako ne povjest, bar wikipedija zabilježila kao one koji su se držali nečega i u tome ustrajali. Na primjerima u čemu su oni bili dobri, i na njihovim lošim stranama svatko nešto može naučiti. A to nam je poanta, jer jedino učenjem, i prevladavanjem protivnika koji su se po mom mišljenju još nagomilali, ali se temeljno mogu opisati sa prva četiri čovjek može postati čovjekom od znanja.
Sadie Plant
Ja cu izdvojiti jedno zensko ime. Meni interesantna spisateljica Sadie Plant za koju bi slobodno mogla reci da njen zivot i djela zrace psihodelicnim... Bila je svjedokom kaoticne pojave kulturalnog razdora: rave-pokreta, rođenog iz sinergije elektronicke sinteticke glazbe i dizajniranih droga. To njezino iskustvo u klubovima Manchestera sjeme je iz kojega je proklijala knjiga Writing On Drugs.
O Pisanju na drogama sakupljena je i spojena neizmjerna kolicina knjizevnosti o drogama u posljednjih dvije stotine godina. Knjiga pocinje istrazivanjem opijuma krajem osamnaestog stoljeca, prelazi na istraživanje kanabisa, koke i kokaina, i na kraju se spaja sa sirokim spektrom razlicitih vrsta halucinogenih i sintetickih droga.
Isto kao i pisanje o njima i na njima, isto kao i njihovi pisci, ove supstance itekako mogu biti razlicite. Neke od njih potjecu iz davnina, neke su posve nove. Neke su dobivene u laboratorijima, dok neke rastu divlje. Bez obzira bile one organske ili sinteticke, stare ili nove, stimulativne, narkoticke ili halucinogene, sve te droge imaju specificno psihoaktivno djelovanje: utjecu na promjenu percepcije, utjecu na raspolozenje, mijenjaju ponasanje i stanje misljenja. Isto tako, njihov utjecaj proteze se i preko njihovih uzivatelja. A kad droge mijenjaju uzivatelje, mijenjaju sve.
U ovom razveseljavajucem istrazivanju, Sadie Plant istrazuje povijest droge i njezino uzivanje preko knjizevnih djela nekih od najpoznatijih, ali i ozloglasenih pisaca. Umjesto da istrazuje uzivanje droge kroz pristup duhovne uzvisenosti, Sadie Plant se orijentira na nacin kojim droga pisce cini preciznima, temeljitima, gdje se njezin utjecaj moze prepoznati u njihovoj svijesti, saznanju i spoznaji, u kulturnom zivotu, u politici. Sadie Plant tvrdi da je upotrebom, proizvodnjom i prodajom droga - narkotickih, stimulativnih i halucinogenih - stvorena temeljna i osnovna filozofija stoljeca i osigurano ekonomsko blagostanje.
Pisati o drogama znaci uroniti u svijet u kojem nista nije tako jednostavno i tako stalno kao sto se cini. Sve svjetluca i mijenja oblik dok nastojis zadrzati pogled. Cinjenice i brojke plesu, istrage se rasipaju poput skupog praha. Razlozi za zakone i motivi za ratove, priroda uzitka i nevolja koje droge donose, isprepletena mreza kemijskih tvari, biljaka, mozgova, strojeva: sve ih okruzuje dvosmislenost i nejasnost. Droge oblikuju zakone i ispisuju ista ona pravila koja zatim krse, one mijesaju sve sifre i povecavaju uloge zelje i potrebe, euforije i boli, normalnog i perverznog, istine i izvjestacenosti....
"POSTOJE DVIJE STRANE SADIE PLANT: Jedna je zdrava, pragmatična, prizemljena kći poduzetnih roditelja. To je strana Plantove što marljivo prolazi kroz znanstvene spise u potrazi za zrncima nadahnuća, strana koja mudro promišlja o svojem "polju istraživanja" prema novoj knjizi, jer bi na temelju priča o njezinu uzimanju droga sve moglo rezultirati problemima s vizama za strane zemlje. Druga je strana Plantove, anarhistički slobodni duh - duh sedamnaestogodišnjakinje pred čijim su očima eksplodirali slobodni festivali; požudni čitatelj knjiga demona droge poput Williama Burroughsa i Ph. K. Dicka; spisateljica koja je spremna napustiti činjenice u korist punokrvne fikcije; neuro-filozofijski pustlov koji povremeno otkriva da je probao gotovo sve ilegalne kemikalije spomenute u vlastitoj knjizi. "
Psihodelične droge - odgovor represiji čovjeka
Čovjek je mnogo više od hrpe kostiju, mesa i vode. Iako se u modernom društvu nerijetko tako tretira, ono što čovjeka čini čovjekom jest njegova svijest. Ono što nas sve čini različitim od životinja je upravo naša spoznaja da smo drugačiji od njih. U današnjem društvu, čovjek se nerijetko nalazi u stupici, u kojoj mu se uopće ne dozvoljava misao o samospoznaji, o vlastitome sebi. U svojoj srži čovjek se ne razlikuje mnogo od životinje. Atomi i molekule koje spajaju nas, i koje spajaju cijeli spektar životinja koje je priroda stvorila nisu mnogo različite. Ugljik, vodik, kisik, dušik i mnoge druge poznate nam tvari stvorile su jedno od najkompleksnijih, najinteligentnijih i radoznalijih bića na planeti - čovjeka.
U svojoj ne toliko dugoj povijesti čovjek je pred sebe postavljao mnoge izazove. Mnoga pitanja su mučila čovjeka, te se on rado s njima hvatao u koštac. Naši preci su znali da će rješavanje tih pitanja tada mnogo značiti čovjeku u budućnosti. Neki zagovornici prirodnoga govore da se čovjek nikada nije smio toliko mnogo odvojiti od same prirode, da smo trebali živjeti skupa s prirodom, voljeti ono što nam pruža i cijeniti izazove koje nam predstavlja. No ta radoznalost, ta nesagoriva želja za spoznajom sada nas je mnogo odvojila od same prirode.
U ovom trenu sada i u svakom trenu nadalje od ovoga, čovjek se sve više i više odvaja od prirode koja ga je stvorila. Mi gradimo sami svoju prirodu. Iz špilja, sojenica, koliba prešli smo dug put do sadašnjih urbanih gradova. Kao mravi živimo u gradovima koje smo vlastitim rukama podigli. Neboderi su prepuni polumrtvih ljudskih tijela. Ulice gradova prepune su jurećih automobila, ljudi koji kada ih gledate nekuda besciljno lutaju. Svako od tih lica, svaki od tih udova imaju neku svrhu samu po sebi, ali koju svrhu?
Od svih tih jurećih automobila, i tijela u gibanju rijetko ćete naići na jednu osobu koja bi vam mogla opisati svrhu njegove radnje u odnosu na idućih stotine godina našeg postojanja. Ta zarobljenost jedinke u masi, taj osjećaj nemoći i jada prisutan je u velikoj svijesti, koju radi najmodernijih medija televizije, novina, mobitela i raznih drugih više nitko nije u stanju prenijeti, ni objasniti. Duh umjetnika toliko je zgažen i zatrovan da rijetko kada više ima smisao.
U ovom sadašnjem zatrovanom društvu, sam čovjek se bori protiv vjetrenjača. Dok sa istoka dolaze glasine o čovjeku kao svecu, kao duhovnom biću koje ne treba juriti da bi došao na svoj put, već treba usporiti, stati. Meditirati o svom postojanju i smislu, radi svog vlastitog opstanka, radi njegove djece, i same prirode. U isto vrijeme sa zapada dolazi glasniji i mnogo jači glas koji čovjeka gura u tu gužvu, u bezrazumnu borbu s problemima koji mahom nemaju smisla. Problemi koji korist donose samo onima koje više ne možemo ni nazivati ljudi. To su hodajući mrtvaci, zombiji opsjednuti s novcem, i materijalnim. Njihov zov je neodoljiv, a mogućnost da mu se ljudi otmu svedena je na nulu.
Postoje borci, postoje oni koji su čuli i shvatili glas s istoka koji čovjeka poziva na spas od samoga sebe, ali oruđe kojim se čovjek od davnina koristio je zabranjeno upravo od strane tih zombija. Od strane sile, i represije zbog straha. Straha od toga da bi čovjek uporabom tog oruđa postao slobodan, da bi pronašao način da izbjegne toj hiptnotičkoj pjesmi zapadnjačkih zombija. Strah od toga da bi možda sam čovjek opet nakon dugo vremena počeo razmišljati svojom glavom. Da bi se počeo boriti za ono za što se stvarno vrijedno boriti, te bi time prestao biti alat zombija koji se njime već duže vremena koriste, kako bi samo njima bilo bolje.
Psihodelične droge su nazvane drogama, jer zapadnjačkom čovjeku ta riječ odgovara. Ako je nešto droga, ako se za nešto zna da je droga pjesma koju on o tome pjeva glasno se čuje. Ljudi je shvaćaju i od nje bježe glavom bez obzira, dok su prave droge kojima ih taj isti čovjek hrani skrivene duboko u kori društva.
To nisu psihodelične droge, to su psihodelični lijekovi. Lijekovi za potrganu dušu čovjeka koji više ne zna što je, za čovjeka koji se izgubio na svom pravom putovanju. Nemojmo više govoriti o drogama, govorimo o lijekovima, jer nam je to jedini način da pobjedimo protivnika koji se duboko ukorjenio. A prva nam je zadaća da pronađemo te lijekove, jer ipak mudar je zapadnjački čovjek bio, te je lijekove pobrkao i ispremješao s drogama.
Na nama je sada da budemo mudri i otkrijemo, što su to lijekovi, a što prave droge.
Život kao prijelaz
Kao dijete ne znamo ni hodati, kao pubertetlije ne znamo ni misliti, kao adolescenti ne znamo ni smisao. Smisao je ono što nas najviše muči od svega. Koja je svrha postojanja, života. Zašto imamo osjećaj da smo osuđeni na to da živimo ograničenim životom u ograničenom smislu, i ograničenim pravilima. Čemu granice?
Granice su da nas nauče pravilima, a pravila su tu da se ne zagubimo. Da ne zalutamo. Teško se ne otet dojmu da je i sam život neka vrsta prijelaza u nešto više. Po mogućnosti lakše i jednostavnije, iako ni to nije previše bitno. S godinama na neke probleme gledamo s lakoćom, tako da možda kada bi imali dovoljno godina i na velike prave i bitne probleme bi gledali s lakoćom.
Većina relgija nudi odgovor u smrti. Ali to ne treba biti tako. Prijelaz u više bi se trebao dogoditi za vrijeme samog života, ako mi to dovoljno želime, i u to dovoljno vjerujemo. No povratak je već pitanje, jer onda se gubi prava smisao prijelaza. Prijelaz je konačan i samo se u konačnom smislu može gledat, i samo se u konačnom smislu može dogodit. Nema više povratka na staro. Nema povratka da bi se drugima objašnjavalo kako doći do prijelaza, ostali sami moraju dovoljno vjerovat da bi im se to dogodilo.
Ako je dokazano gubi se vjera, jer se vjera ne može dokazat. Ona je stvar osobnog uvjerenja pojedinca i nikako ne može bit dokazana jer onda to više nije vjera, već znanost.
O kakvom prijelazu se radi?
Prijelaz mora bit definiran i jasan. Mora imat smisla za osobu koja će doživjeti taj prijelaz, odnosno mora mu bit jasan. Treba znat u što se ulazi, treba znat pravila i granice tog "svijeta" jer je malo vjerovatno da neće imati nikakve granice ni pravila.
Prošlost, Sadašnjost i Budućnost
Iz nekog razloga, vrijeme je određeno na prošlost sadašnjost i budućnost. iako su mnogi stekli uvid kako su te podjele nerealne, odnosno kako je čovjekova moć puno jača od običnog linearnog vremena, većina ljudi ipak živi u linearnom vremenu. linearno vrijeme je linija koja se proteže prije od nečega i nakon nečega dok sam čovjek živi na točnoj granici između toga prije i nakon. slikovito se može objasniti kao pravac na x osi koji s desne strane teži u '+' beskonačno (budućnost), a s lijeve u '-' beskonačno (prošlost). sama čovjekova prisutnost, odnosno sadašnjost se ipak ne može dočarati kao 0 (nula) na tom pravcu jer gledište čovijeka nije isto prema prošlosti i prema budućnosti.
Ne postoji prava matematička funkcija koja bi mogla opisati čovjekovu reakciju na prošlost, niti na budućnost, ali kada bi je išao smjestit na taj pravac opisao bih je kao hiperbolu čije su asimptote osi x i y.
Pogledajte sliku ispod pa ću objasnit na što mislim
Znači ako smo uzeli navedeno da je vrijeme os x, da vrijeme tumačimo kao hiperbolu kojoj su x i y asimptote, rezultat takvog tumačenja vidi se u pravcima a' i b'. Da objasnim!
Pravac a' predstavlja nešto što se dogodilo dalje u prošlosti, kada spustimo s točke Ax na hiperbolu i vratimo na pravac y koji predstavlja život, točka Ay predstavlja (vrijednost). Kada spojimo rezultat gdje se Ax siječe s parabolom i 0 koja predstavlja sadašnjost dobijemo rezultat u budućnosti. Odnosno vrijeme u budućnosti koje bi nam trebalo da spoznamo nešto što se dogodilo u davnoj prošlosti.
Primjer je matematički i teško se može spojiti s pravim psihodeličnim učenjim jer u njima vrijede potpuno drugačija pravila, ovo je samo mala digresija na učenje.
Npr. Ako učimo o računalima, a točka Ax predstavlja trenutak kada je u prošlosti nastalo prvo računalo, vrijednost A koju ona vraća ovom metodom je ona vrijednost koja bi nam možda vremenski bila potrebna da naučimo o tome kako napraviti prvo računalo. Recimo da uzmemo realan primjer da je prvo računalo napravljeno od strane znanstvenika prije 40 godina, svijet kakav sada postoji nam omogućava da mi sami napravimo to računalo, ali vrijednost koju daje je 40 godina u budućnosti.
Suprotno tome, recimo da učimo o nečemu za što smo od prijatelja čuli prije 10tak dana (točka Bx), da je njemu super i da on to radi već desetak dana, (npr. blog), velika je vjerovatnost da ako mi ćemo od trenutka u kojem počimamo blogat, kroz 10tak dana naučiti isto što i on zna (točka B), ako je on prestao koristiti blog.
Čemu sve ovo?
Nekako nailazim na dosta razmišljanja o tome kako vrijeme ne postoji kao linearno, odnosno kako nije realno nego relativno. Kako prošlost i budućnost zavise jedna o drugoj. No neki su se toliko odvažili da su išli do te granice da vrijeme uopće ne postoji. Ne znam zašto, ni čemu uopće potreba za takvim razmišljanjem, jer nije u ljudskoj prirodi, bar po meni.
Da bi život kakvog znamo postojao, evoluirao i imao smisla vrijeme je ključan faktor jer daje važan element razvoju. Kroz vrijeme se razvijamo, s vremenom postajemo bolji u nečemu. Neko vrijeme smo tužni nekada sretni. Nekad nam je užasno zabavno i vrijeme brzo prolazi, a nekada dosadno pa sporo prolazi. Mislim da pravi korak borbe sa samim sobom nije zalazak u bitku protiv vremena, nego u bitku za obuzdavanje i preuzimanje kontrole nad svojim viđenjem vremena. Kad smo bili djeca, prije nego smo naučili hodati za nas nije vrijedilo ni pravilo prostora. Djetetu je spoznaja o prostoru nepoznata, dok ne nauči hodati. Tek onda se pojavljuju prve 3 dimenzije. Ako nam je trebalo dvadesetak godina da se uhvatimo u koštac i s činjenicom da ni samo vrijeme nije onakvo kao što se do sada činilo, ne treba naglit i donosit sulude zaključke o njemu, već se treba boriti s vještinama stečenim u razvoju prije tog zaključka.
Da potraje i još dvadesetak godina to je ništa ako se "neprijatelj" pobjedi.
Ako vam se sviđaju razmišljanja
Postoji nešto što se zove zabranjeno voće. Ono što nam je dragi Bog zabranio, jer je znao da će nas to koštati razuma i života u vječnom raju. Onog trena kada smo uzeli to voće postali smo ravni njemu. Oči su nam se otvorile, i počeli smo vidjeti. Malo je opisano što su Adam i Eva vidjeli u svojim prvim trenutcima postojanja. Ostaje kao neka mistična tajna.
Što je zabranjeno voće u našem svijetu? Što je ta "jabuka" koja je čovjeka koštala života u vječnom raju danas. Pokušajmo to odgonetnuti, zajedno.
Otvoren je mali forum na stranici, koji je orijentiran korisnicima. Možete postavit youtube videa, ili videa s neke druge stranice. Isto tako možete postavit svoj mali glazbeni kutak, na kojeg možete uploadati glazbu. Forum je orijentiran korisnicima.